среда, 5. октобар 2011.

Jesmo li razmazeni? (BITEF '11)

Bice da je i sam BITEF ove godine bio na usijanom limenom krovu (inace, to je moto ovogodisnjeg BITEF-a), obzirom na broj medjunarodnih predstava van regiona koji je uvrsten u njegov program.
Pre dve, tri godine prosecno zaradjujuci gledalac BITEF-a morao je da se izbori sa ponudom inostranih predstava, birajuci par za njega najinteresantnijih, ne bi li uspeo da ukupni trosak uklopi u svoj nategnuti mesecni budzet opterecen nedavno zavrsenim letovanjem i sezonskim rasprodajama u tom periodu.

Tako smo ove godine pocasceni sa pet (5), slovima i brojem, inostranih (opet napominjem, van regiona) predstava; hajde sest, ako racunamo izvodjenje predstave “Krici i saputanja” u Novom Sadu. Malo je! Ali i kriza je. A kriza se ne ogleda samo u broju gostujucih predstava, nego i u sokantno malom broju gledalaca koji su prisustvovali doticnim predstavama. Zaista neverovatno i potpuno neocekivano kada je BITEF u pitanju! Svako ko je bio na makar jednoj BITEF-ovskoj predstavi sigurno se suocio sa makar pedesetak ljudi, ocigledno bez karte, koji se stiskaju oko ulaza u salu pozorista, ocekujuci da ce biti pusteni kada svi sa kartama udju. Uostalom sam selektror BITEF-a, Jovan Cirilov, im je vise puta preko raznih medija porucio da ce svi koji zele biti i pusteni. I da vam kazem u poverenju, lagao je! Nije me sramota da to kazem, iako izuzetno postujem i cenim lik i delo doticnog selektora. Jedini put kada sam bez karte pokusao da udjem na BITEF, a bilo je to jedne proslogodisnje prehladne jesenje veceri okupane pljuskovima, izvisio sam sa gomilom naroda ispred ulaza u JDP. Izgleda da Cirilov nije obavestio tamosnje ljude na ulazi o svojoj utopistickoj ideji.
A da i u vezi sa tim budem jasan: protiv sam pustanja u salu ljudi koji nisu kupili kartu. Ako zaobidjemo nepravdu prema onima koji su kupili (i ne bas jeftine) karte, takav politika nikada ne moze biti ravnopravna prema svima koji bi bez karte zeleli da udju. Zakoni fizike su jasni: pozorisne sale imaju svoje jasno odredjene dimenzije i u njih se ne moze nagurati vise ljudi nego sto je tim zakonima odredjeno.
Stoga, gospodine Cirilov, nemojte lagati dobronamerne optimiste koji vam veruju i jednostavno nemaju para da kupe kartu za BITEF da ce bez nje moci da udju na zeljenu predstavu. Jer, ionako, bez karte ulaze samo privilegovano i uglavnom oni koji imaju mogucnost da tu istu kartu plate.
Iz citave price izuzimam studente FDU, drzavnog ili privatnih. A mogao bih se zakleti da cak ni oni, sve masuci indeksom, ne mogu da udju na pojedine predstave.

Ove godine, pak, niti je bilo jagme za kartama, sto se videlo jos pri preuzimanju rezervisanih karata prvih dana prodaje, niti su sale bile pune (cast izuzetku: “Dosao sam do kuce, ali nisam usao”), a sto je najintrigantnije, nije ni bilo ljudi koji su se tiskali da udju u salu i pogledaju neku predstavu iako nemaju kartu. U Sava Centru se nije osetio ni deo uzbudjenja sa otvaranja prethodnih godina. Cak i relativno mala sala Pozorista na Terazijama bila je sablasno polu-prazna, dok je jedino JDP ispunio ocekivanja.
Produzeno leto (koje je odvelo ljude iz grada) ili ekonosmka kriza ili mozda los izbor predstava, …, ostaje da se vidi sta je pravi razlog za ovakvu sliku i posecenost ove godine.

Moj izbor je ove godine pao na prakticno sve medjunarodne predstave (van regiona) koje su bile u ponudi, sem “U Moskvu! U Moskvu!”. Ipak je 4 sata citanja titla u Narodnom pozoristu bilo previse za moj vrat (poznato je da se u Narodnom pozoristu led ekran sa titlovaima nalazi na vrhu proscenijuma).

Otvaranje je, kao sto vec rekoh, proslo u prilicno mlakoj atmosferi, sa mozda ne tako malo ljudi, ali utisak je bio da je sala bila poluprazna. Kao da su mesta popunili ljudi koji rade u orgainzaciji BITEF-a i slucajni prolaznici. Centar sale (XVI i XVII red), za koji su karte prodavali Sava Centar i Bilet servis, je ostao prazan. Sedista na ulazima A i F nisu bila u prodaji, ali je zato ubaceno barem 6-7 redova stolica ispred prvog reda, iz meni nepoznatih razloga.
Pored toga, otvaranje BITEF-a je odrzano u atrijumu Sava Centra, kao i za poslednje izdanje Festivala igre, opet iz meni nepoznatih razloga. U oba slucaja, malo je ljudi koji uopste primecuju sta se desava. A i kada primete, ne cuju i ne vide, sto zbog nezgodne pozicije male bine u uglu atrijuma, sto zbog ogromne kolicine duvanskog dima, a u slucaju Festivala igre i zbog ogromne kolicine ljudi koja vam zatvara vidik. Cudno!

Igrana je predstava “Prometej pejzaz II” (Troubleyn/Jan Fabre, Antverpen, Belgija). Grandiozna scenografija i rezija, nadahnuta i izuzetno fizicki zahtevna gluma, a po tekstu oslonjenom na anticku legenedu/mit o Prometeju.
Obzirom na sirinu scene Sava Centra i kolicinu desavanja na njoj, gledalac se vrlo lako mogao naci u dilemi gde i sta da gleda, trudeci se pri tom da rastumaci svu simboliku predstave i mastovita, a na trenutke i veoma (seksualno) eksplicitna rezijska resenja. Sreca, te je predstava igrana na engleskom jeziku, pa citanje titla nije bilo obavezno. Ipak, radi razumevanja arhaicnog jezika antickih legendi (ovde se radilo o pesniku Aeschylus-u) pogled je ipak pokatkad morao da skrene i na titlove. Na trenutke je bilo tesko pratiti skoro biblijski ispisane monologe osam bogova sa Olimpa, koji nastupaju jedan za drugim dajuci svoju viziju glavnih tema predstave: junastva, hrabrosti, strasti, nezavisnosti, slobode, odnosa medju bogovima i odnosa izmedju bogova i ljudi.
Predstava nadahnjuje i uzbudjuje dok je gledate, ali i zbunjuje svojom inteligentnoscu i dubinom. To je jedna od onih predstava o kojoj se razmislja danima posle gledanja, koja vas proganja, tera na resavanja njenih enigmi, osim ukoliko se ne predate lako i zakljucite (kao, verujem, mnogi u sali; neke sam i cuo u njihovim glasnim komentarima) da je to sto su upravo pogledali nesto najgluplje i najgore sti su ikada videli. Dozvolicu sebi taj luksuz da napisem da se oni varaju i da u nedostatku strpljenja, a mozda i inteligencije i hrabrosti, nisu dopustili sebi da se suoce sa ovim monstrumom od predstave i pokusaju da je razumeju. Ali, to je u ovo, danasnje, vreme toliko tipicno, ne samo za odnos pozorista i gledaoca, vec i za medjuljudske odnose.

Izvinjavam se, ali predstava „Izvinjavam se“ (Gisèle Vienne, Pariz/Grenobl, Francuska) je na mene ostavila najjaci utisak, iako je imala ubedljivo najmanje gledalaca (bukvalno poluprazna sala Pozorista na Terazijama) od cetiri predstave koje sam pogledao. Jos jednom se pokazalo da ljudi ne vole predstave na ivici. I kako je to moguce, ako je BITEF u pitanju? Da li su ljudima bili zanimljivija sportska desavanja te veceri (a bilo ih je pregrst) ili je Beograd izgubio BITEF-ovsku publiku? U oba slucaja, nije dobro.
Agresija, unutrasnje ludilo, nasilni seks, ubistvo, zlostavljanje dece, S&M, nasilje u porodici, isprepletani agonija i ekstaza, seksulane fantazije i sve to na sceni prepunoj sanduka slicnim onim jeftinim mrtvackim, samo od dasaka, medju lutkama manekenima, sa dosta krvi, uz na trenutke neverovatno zaglasujucu muziku i naraciju autora teksta sa trake. Nemoguce je da ne ostanete bez utiska, bilo da mrzite ovu predstavu ili je obozvate. Ipak, naleteo sam i na nekoga kod koga ova predstava nije izazvala bas nista. Kako je to moguce? Da li smo toliko otupeli, da nas vise nista ne moze pomeriti?
Iako ekstremna i u mracnom i u zavodljivom, i u agresivnom i u neznom, cini mo se da ova predstava nema nameru da nas sokira, vec da nam prikaze nas same. Pitanje je da li smo spremni sa se suocimo sa sopstvenim likom.
Fenomenalnih troje glumaca (muskarac, zena i muski S&M drag queen) vladaju scenom bez teksta i jasne radnje, komunicirajuci dodirom, telom, igrom (i to kakvom igrom!), pozom.
BRAVO! BRAVO! BRAVO! Obavezno stivo za sve hrabre i znatizeljne!


“Dosao sam kuci, ali nisam usao” (Théâtre Vidy-Lausanne E.T.E, Švajcarska) je za mene najcudnija predstava koju sam do sada gledao.
BITEF u svom uvodu za ovu predstavu kaze: „Kompozitor i reditelj Hajner Gebels,..., uz slavni Hillard Ensemble, prikazuje uprizoreni koncert u tri slike, na tekstove Eliotove poznate pesme „Ljubavna pesama Alfreda Prafroka“, Morisa Blanšoa „Ludilo dana“, Kafkin „Izlet u planinu“, kao i najneobičniji kratki tekst Samjuela Beketa „Worstward Ho“. U tri slike govori se ni o čemu, što nikuda ne vodi, ali što je zadivljujuće u svojoj neuhvativosti i lepoti.“
I zaista je tako. Nemam bas previse da dodam. Glumci, a u stvari pevaci, vode nas kroz predstavu, a u stvari koncert, u najboljem slucaju operetu, naizgled besmislenu, pevajuci tekstove gore navedenih pesama/poema/kratkih prica. I sami tekstovi nemaju bas previse smisla, te se cini da je citanje prevoda u zelji za hvatanjem smisla, iako je predstava igrana na engleskom, skoro neophodno. Al’ avaj. Ni prevod ne pomaze. Na kraju sam, u nedostaku inteligencije da spoznam sadrzaj, resio da se zadrzim na spoznaji forme i, kao u drugim vidovima savremene umetnosti, pokusao da pronadjem osecanje koje ova predstava izaziva u meni. Al’, jos jednom, avaj.
Najzanimljiviji mi je bio deo „Ludilo dana“ jer tu ipak preovladjuje izgovoren tekst, sarkasticno-ironicni prikaz sekvenci iz ljudskih zivota. Malo me je sve to podsetilo na moju, mozda do sada najomiljeniju BITEF-ovsku predstavu „Just For Show“ i njene tekstualno-jezicke bravure.
Da, ovo za mene jeste najcudnija predstava koju sam ikada pogledao, i nije mi se, kada sve saberem, previse svidela, ali je zaista preporucujem svima koje interesuje istrazivanje novih formi ili makar uzivanje u andjeoskim glasovima Hillard ansambla.

Priznajem da sam mozda najvise ocekivao od predstave „Gardenia“ (Les ballets C de la B, Gent, Belgija), pre svega zbog toga sto se bavi, za mene, intrigantnom grupom ljudi: travestitima, njihovim zivotima i sudbinama. Added value (sto bi moja kuma rekla) je bilo i to sto su glumci upravo pripadnici te grupacije (dakle, travestiti), sto oni koji su nastupali u drag queen show-ovima, sto naturscici. Ocekivao sam sarenilo, zabavu, ludilo, zajebanciju, sarkazam, kabare. OK, ocekivao sam i poneku potresnu ispovest ili gorcinu, a ponajvise sam dobio upravo ovo poslednje: gorcinu. Bio sam iznenadjen.
Poslednja je predstava Gardenia drag-queen kabarea i oprostaj od verne publike je izuzetno emotivan. Ostareli glumci besciljno tumaraju scenom pokusavajuci da posle 40 godina igranja nadju svoje mesto u svetu. I umesto da nam prikazu njihove sudbine, da ih ogole kroz njihove price, reditelji nam bukvalno, fizicki, ogoljuju glumce u sceni presvlacenja iz pocetnih monotonih biznis sivih odela u sarene drag queen krpice. Kabare se odigrava unazad i zavrsava numerom Judy Garland sa pocetka predstave „Over the Rainbow“. I dok ju je na pocetku u izuzetno setnom tonu pevao muskarac u odelu na viskom potpeticama pracen skoro monotonim zvukom (inace, jedan/jedna od idejnih tvoraca predstave: Vanessa Van Durme), na kraju dobijamo ocekivani, esencijlani drag queen show.
I jedina prica koju nam reditelji uprilicuju je potresna prica mladog ruskog igraca, clana trupe, koji se suocava sa raspadom soptsvene porodice i odbacenoscu od roditelja. Tragicno, bolno, na ivici brutalnog, fenomenlano je oslikano kroz sekvencu modernog baleta u kojoj ucestvuju jedini ne-travestit u predstavi, u ulozi ruskog mladica i jedina (prava) zena, ovde u ulozi prevodioca.
Ocekujem(o) da su drag queen show-ovi pre svega zabavni, sarkasticni u svom humoru, eksplicitni, ali ovde je malo toga, samo u tragovima. Malo je klasicnih drag queen numera (jednu cak izvodi jedina (prava) zena u predstavi), a i one su veoma setne. Muzika koja je koriscena u predstavi samo podrzava tezinu i ozbiljnost emocija. Cudno. Jako cudno.

Zavrsavam o ovogodisnjem BITEF-u citirajuci delove teksta Gorcina Stojanovica (ne bih rekao za sebe da sam njegov fan, ali me je odusevilo sta i kako je napisao o BITEF-u u svom tekstu u Blicu):
„...Bitef. Svi kukaju. „Nije to ono kao što je bilo“. I ja kukam ... Stvar je, međutim, u tome što je Bitef ostao getom za teatar iz sveta. Da nije, da postoji redovna internacionalna sezona, kao u ostalim evropskim prestonicama, ne bismo kukali, a ni Bitef, verovati je, ne bi bio ovakav.
...
Reći će nam, šta, bre, hoćete, ’leba preko pogače, dosta vam je i taj Bitef, još biste i preko godine gostovanja. Jeste, hoćemo. Zato što živimo u velikom gradu, u metropoli, zato što to imaju svuda oko nas, zato što je to tako: ako vi možete da redovno obnavljate vozni park, hoćemo i mi da redovno obnavljamo naše kulturne potrebe.“

BRAVO!!!