I bas kada je sve pocelo neocekivano dobro
(jer tesko je bilo zamisliti da bi BITEF (i) ove godine mogao, uz sve
finansijske probleme, da odrzi zadovoljavajuci kvalitet programa), dogodi se,
sada vec, posle toliko godina slicnih iskustava, prilicno ocekivano, nekakav
fijasko.
Iako sam se nadao da ce predstava “Beograd“
(eh, Beograd) u izvodjenju pariske trupe Compagnie Espace commun uspeti da
popravi utisak posle problema u organizaciji oko ulaska u stari hangar, Airport
City (kasnjenje vise od 30 min), to se, na zalost, nije dogodilo.
Kao i svake godine, prozivam Jovana Cirilova
kao glavnog krivca za agoniju oko ulaska na predstave, iako ovog puta nisam bas
siguran da je on direktno odgovoran. Ali sve je to zbog njegovog (sada vec
neizdrzljivo iritantnog) motoa:“Na predstavu ce uci svi oni koji zele da udju.“
’E, pa nece, ne mogu i ne bi trebali!“, kazem ja (po ko zna koji put!).
Tako se dogodilo da je neko iz organizacije
rekao da svi, i posetioci sa kartama (ocekivano) i posetioci sa akreditacijama (kako
se uopste dobijaju te akreditacije?) mogu da udju na predstavu. Al’ avaj, broj
mesta za sedenje je ogranicen. Takodje, cinilo se da su svi Francuzi koji su se
iz bilo kog razloga zatekli u datom trenutku u Beogradu dosli da vide svoje
sunarodnike. Hocu reci, vrlo je verovatno da su sve karte bile rasprodate, te
nije moglo biti mesta za ’akreditovane’. Sve to dovelo je do velike guzve,
pometnje i zbunjenosti samih organizatora.
A kada smo svi, ili barem veci deo nas usli,
docekalo nas je jos jedno razocarenje (mislim da delim misljenje vecine
gledalaca te veceri). Dramski tekst poznate performerke i spisateljke Angelice
Liddell, koja pise o gradu u kom nikad nije bila - Beogradu, inspirisana
medijskom obradom sahrane Slobodana Milosevica, bio je, ispostavlja se,
preveliki zalogaj kako za rezisera, tako i za glumce. Nikako nisam mogao da se
naviknem na preglumljeno sekspirovsko ’To be or not to…“, uglavnom jednolicno,
izgovaranje, na trenutke, filozofskog i brutalnog teksta, kao ni na cinjenicu
da srpskog ubicu, koljaca - citaj ratnog zloicinca, ili ogorcenog Srbina sa
duznoscu cuvara milosevicoveg groba igraju upeglani Francuzi, na trenutke u
stilu Smith Jerrod-a na njegovoj off-off-off-Broadway premijeri, slicno
etericnog komada, na cijem se kraju on skida (referenca: Sex and the City).
Mnogi su verovatno ocekivali barem slicnu satisfakciju kada je jedan mladjahni
Francuz poceo da skida majicu i carape, al’ pantalone ostadose na svom mestu.
Pih! Nista od uzbudjenja.
Da, nista od BITEF-ovskog uzbudjenja, nista od
kvalitetne glume, nista od zanimljivih reziserskih resenja, plus zbunjujuca
scenografija. Samo nepotrebna guzva na ulazu, nervozna meskoljena gledalaca i
povremeni izlasci (uz treskanje po montaznim tribinama), zuljanje neudobnih
stolica i glasno nezadovoljstvo (dela) publike pri zavrsetku predstave.
Nije mi jasno zasto su selektori uvrstili ovu
predstavu u program ovogodisnjeg BITEF-a. Ni po cemu posebna, ni po cemu
izazovna i provokativna u izvodjenju, izvedena na novou igranja amaterskih
pozorista. Mozda, eto, taj tekst. Malo, vrlo malo. Nedovoljno za festival ovog
ranga.
I jos nesto. Zar je tesko bilo obeleziti kako
se dolazi do mesta odrzavanja predstave? Airport City nije male povrsine, a
neki od nas su ipak prvi put dolazili u stari hangar. Cini se da neki propusti
nikada nece biti ispravljeni, na zalost.
Ipak, BITEF je odlicno poceo. “Before Your
Very Eyes“ (Campo, Gent, Belgija & Gob Squad, Berlin, Nemacka) je bio pravi
izbor za otvaranje, stavljajuci svima do znanja, jasno i glasno, da je (BITEF),
i pored svega, jos uvek ziv, i da takav namerava i da ostane. Fantasticno
osmisljena predstava, igra sa vremenom, ogoljavanje zivota do nivoa njegovog
predstavljanja kroz nekakvu varijantu realitija Veliki brat. Kako gledaoci
nemaju vremena da posmatraju neciji zivot u celini, on je za potrebe predstave
ubrzan kako bi stao u 75 minuta, koliko predstava traje. Nadanja, zelje,
mogucnosti tinejdzera na pocetku predstave, menjaju se sa godinama i
sukobljavaju sa prosloscu kroz fanatasticno osmisljene dijaloge sa snimcima
njih samih, napravljenih pre nekoliko godina. Fantasticno, epohalno i
zadivljujuce. Bravo za produkciju i kasting.
Neverovatno je da skoro svi tinejdzeri, inace
amaterski glumci, glume nadahnutije i, suvise je jednsotavno samo reci bolje,
od vise od polovine domacih (skolovanih) glumaca. Pitam se samo da li bi
diplomci koji su igrali neke nerazumljive diplomske predstave mogli barem
slicno uzbudljivo da odigraju ovakav komad.
I nema tu mnogo da se doda. Kratka predstava, in your face, bez suvise filozofiranja i
foliranja. Takav je i moj komentar. Bravo!
A izmedju ove dve predstave desila se “Europeana“
(Divadlo Na zábradlí, Prag, Ceska). Mozda je trebalo da izbareme glagol
’odigrala’ jer bi on, mozda, na najbolji nacin mogao da opise ono sto smo
videli na sceni (ipak praznjikavog) Ateljea 212. Naglasak je svakako bio na
pokretu, gestikulaciji, glasu, dok je tekst ostao na nivou scenografije,
podloge za rediteljski prikaz Evrope u XX veku. Glumci su taksativno nabrajali
istorijske fakte iz datog perioda, neke manje, neke vise zanimljive, opet manje
ili vise uspevajuci da ih suprotstave ili udruze u sarkasticni prikaz onoga sto
su mnogi od nas proziveli. Tekst i jeste najslabija tacka ovog komada, ali ipak
dovoljno dobar da reditelj i glumci na njemu grade dvocasovni, skoro
montipajtonovski prikaz ne tako davnog vremena.
Iako mozda oni koji imaju prilike da prate
desavanja u evropskom i svetskom teatru van granica ove zemlje nisu u ovom
komadu videli nesto preterano novo, u reziserskom smislu, siguran sam da su bili iznenadjeni sa vise
nego par odlicnih rediteljskih resenja kao i glumom skoro hipnoticki posvecenog
ansambla.
A onda nam je Mestno gledališče ljubljansko
priredilo zaista nadahnuto i u savrsenoj meri artisticki promisljeno
izvodjenje ’Oluje’ po, kako se kaze u
najavi predstave,“ pomalo
zaboravljenom tekstu Ostrovskog, napisanom pre više od sto pedeset godina“. Ljubav,
strast, dekadencija, poremeceni porodicni odnosi, zivot u maloj ucmaloj sredini
u osnovi price nas uce kako sacuvati moral(ne vrednosti), kako sacuvati sebe i
kako svoj zivot uzdici iznad trivijalnosti koje nas okruziju.
Ne tako savrsena glumacka postava, narocito na
poziciji glavne glumice (iako joj se trud i predanost nikako ne mogu osporiti),
podpomognuta je gudackim triom, postavljenim na sceni sve vreme predstave, i
prevacicom koja svojim hipnotisucim glasom nadopunjuje odigranu emociju. Siguran
sam da ideja vokalnog podr(a)zavanja emocija nije sasvim nova i originalna, ali
zadivljujuce inteligentno osmisljeno od strane reditelja i fantasticno izvedeno
do strane pevacice i muzicara, ovakvo, na trenutke vrlo dramaticno izvodjenje se
dugo pamti.
A upravo je predstava „Galeb“ Srpskog narodnog
pozorista pokazala zasto morate da imate savrsenu glumacku postavu ako imate i
vise nego savrsenu reziju. Brilijantno, super inteligentno, intrigantno,
uznemirujuce, potresno, hrabro, …, sve se to, i jos mnogo toga u superlativima,
moze reci za rad Tomija Janezica na pomenutoj predstavi. (Nastavice se…)